|
|
| < | lipanj, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
MSN: loncky@hotmail.com
NO ONE CAN OUT RUN THEIR DESTINY
ubacih ih ovdje namjerno...meni posebno dragi linkichi:)
Kamikaza The Band
bla bla 
ledena kraljica
devil
tonka
sile the man
KLIKNI!!!!bas dobar blog...
*something from queen of cursed*
I nakon svih ovih godina ...
život mi je tako neshvatljiv, i još uvijek je takav…
neobjašnjiv…
il je možda ipak potpuno jednostavan samo ga ja sebi stvaram i prikazujem na tako kompliciran način da se i sama izgubim u vlastitim mislima.. Moja glava, moja razmišljanja, ujedno najveći prijatelj i neprijatelj.. kako? ah, sve ove dileme pisat ću u nekim od sljedećih postova.. da sad ne dužim, iako već i jesam!!!;( i da.. onaj fascinirana sam smrću i prolaznošću jer je ja ipak doživljavam na neki totalno drugačiji način, koji nitko više ne shvaća..
Izgubljena sam, mislim da stvarno jesam zalutala nekako ovdje, ili sam poslana da preokrenem nešto.. haha ! Novi spasitelj!? Iipak ne pišem o sebi nego o nekim likovima sa svog bloga… Sve vas pozdravljam.. Život ima neki smisao, potrebno ga je samo pronaći…
Čovjek je u svakom pojedinom trenutku života ono što će tek biti, kao i ono što je već bio...
Smrt nas se ne tiče, jer kad mi jesmo smrt nije, a kad smrt jest mi nismo...
...I˙m not growing up...I`m just burning out...
...čovjekov um stvorio je čudovišta, koja čovjek više ne može kontrolirati...
I tvrdim da je ljubav prema čovječanstvu nezamisliva, sasvim neshvatljiva i potpuno nemoguća bez vjere u besmrtnost ljudske duše...
Crazy, but thats how it goes
Millions of people living as foes
Maybe its not to late
To learn how to love
And forget how to hate
Mental wounds not healing
Lifes a bitter shame
Im going off the rails on a crazy train
Ive listened to preachers
Ive listened to fools
Ive watched all the dropouts
Who make their own rules
One person conditioned to rule and control
The media sells it and you have the role
Mental wounds still screaming
Driving me insane
Im going off the rails on a crazy train
I know that things are going wrong for me
You gotta listen to my words
Yeh-h
Heirs of a cold war
Thats what weve become
Inheriting troubles Im mentally numb
Crazy, I just cannot bear
Im living with something that just isnt fair
Mental wounds not healing
Who and whats to blame
Im going off the rails on a crazy train
Činjenica je da umire tijelo i da se gasi svijest čovjeka, ali volja kao pokretač svega uvijek ostaje...
Mistika je stihija u koju čovjek uranja i počinje osjećati i primati realnost nevidljivog.
Što ako je moje postojanje samo laž?
Ako zapravo ne postojim…
Ako ja nisam ja…
Jer moj lik je možda samo silueta
Koja se krši i lomi na vjetru.
Ona je negdje nestala i izgubila se
Između prošlosti i budućnosti.
Sadašnjost ne postoji
Zamišljena je…
Nema je iako se čini da je baš osjećamo!
Lažemo sami sebe, mislimo da se rađamo,
Živimo i umiremo…
Ali nema nas…
Nema života, nema ni smrti!
I da, nema mene, jer
Nije me nikad ni bilo…
Zrak je težak, gust
Mali zeleni dlakavac trčkara uokolo...
Mrav boje sirovog dana
trule šljive, nezanimljiv
neprimjetan, a jak!
Običan mali crveni, zeleni mrav
pod plavom svjetlosti zlatnog Mjeseca
skrio sve svoje taktike, prijevare i
organizirane pljačke.
Iako sićušni s još manjim mozgovima
zaslužuju biti opjevani,
jer im zavidim!
Zavidim im jer složni, mali, crveni
i zeleni, agresivni i ratoborni!
Žive po principu, jedi i budi pojeden
zadovoljstvo će pružiti nekomu
Žabi, ili meni kad nekim jeftinim
insekticidom
ubijem ove male vjernike, pokorne sluge
i gnjevne vladare...
Samo jedan pritisak i ŠPRIC
Nema više onog zelenog grr
Meni se loše piše
vojska njih sad napada
jer nisam mirmekofil.
Crni mačak niz oblak silazi
Stvarnost rusi, balans svira!
Biserne perle od Javu udaraju,
Vrata im ne otvara!
Trazim kapljice sjaja za svoje sivilo
Mačak je sve bliže.
Sakrio mi sunce, izgasio oblake...
Ugljični dioksid je sve gušći!
Udišem, uzdišem, ne mogu više!
Trzam se na svjetlu, tišina me ubija
Vrisak!
Mačak je sve bliže.
Porculanska lutka, marioneta
Eto, to sam ja...
Umjetnog osmjeha, ledenog lica...
Dolje, jedan oblak nize,
Ona svoju harfu svira.
Mačak je sve bliže.
Sad i sunca nestade, a mačak...?!
Uletio u naš svijet..
Pao s oblaka, jer bilo je sklisko!
A tko jos hoda po kondeziranoj vodi
Potpuno ledenoj s temperaturom nižom od – 35 Co?
Crni mačak?
Ah, tko ce drugi...
On je mislio da ga se oblaci boje!
Može on osvojiti svijet!
Hahah, mozda, ali neka priceka snijeg!
Njegovog crnila vise nema,
Progutao ga svemir....
......
Put vodi u beskraj
Pravim samo jedan korak, a
Već vidim kraj!
Kako?
Dižem glavu, gledam…
Duga mi se približava!
Ne mičem se!
Noga sama korača natrag!
Nešto me usporava,
Duga je sve dalja!
Pjevam joj uspavanku, tiho…
Ne sluša me!
Ponosna, visoka i prkosna
Ne želi razgovarati sa mnom!
Odgovara na moju tišinu, a
Zvuka ne ispušta!
Nosi me sa sobom!
Ponizno je molim, opet ne čuje
Pruži mi jednu svoju boju!
Prošetaj me svojim crvenilom!
Želim nestati pod zelenim
Svijetlom tvojih ruku!
Uzaludno molim,
Slušam prolaznost, a ona se odmiče!
Ne nazire joj se više lice!
Oblaci je ruše!
Nebo se grči i plače!
Duga nestaje, brišu joj se boje…
Mirisi se stapaju s kišom
Približavam se, stajem ispod nje
Posežem rukom! Kako da je dirnem?
Kiša je pere, i ona nestaje…
Suha zemlja upija njezine boje!
Duga je nestala bez traga.
Nije htjela razgovarati sa mnom!
Uspavanku njoj, progutala je zemlja.
Mrtva i suha…
A progutane riječi još uvijek se bore,
Pod zemljom nestati s duginim bojama…
Ne zaslužuju!
Kiša ne prestaje!
Hold me...
Hold me when I am hanging from the cliff
Then, rape me!
Don`t hide your passion!
I know you hate me!
I want it!
So, do it!
You have to!
Please look at me!
Look at my eyes,
Drink life from them
And burn me...
I have to be burned!
Snail is hungry,
It must eat!
Give to it my dead eyes..
Who know, maybe it
Will be satisfied...!
The end
Crveni mjesec razlio se niz tamnu noć
Nebo plače, dok pali anđeli
Kupe izgubljene krhotine ovog tijela.
Tamo su mi oči, drže ih na pladnju,
A iz njih vrište moji nedovršeni poslovi!
Ostao si sam…
Bio si trokut, a ja tvoj kut!
Ne samo jedan kut, bila sam sva tri.
Zajedno smo prkosili Svemiru
Težili višem, čeznuli za zvijezdama!
A sada…
Postala sam dio njega…
Dio Svemira koji me nadvladao!
Htio si savršenstvo!
I postao si savršenstvo,
Ali bez mene…!
Kad trokutu uzmeš kutove
Ostane samo krug…
Krug si bez mene! Savršen…
Ne želim da se ovo događa,
Ali ne možemo zajedno!
Sputavam te, a nije potrebna žrtva
Vrela krv više ne teče mojim žilama!
Krug si bez mene! Sam, ali savršen.
Tražim novi trokut u koji mogu
Ucrtati svoje kutove,
Ostaviti svoje tragove na novoj kružnici!
Tvoj krug je za mene bio pretijesan
Trebam prostora!
Bježim, bježim daleko!
Ostani krug, sam si htio!
Vječan, nepomičan, mističan…
Bar čuvaj ljubav koju sam ti dala….
Ponovno je okrutno vrijeme oduzelo još jedan život! Život koji se tek počeo živjeti, i već ga smrt nadrasla! Ove riječi pišem osobi koja nas je danas napustila. Nisam ga dovoljno poznavala... Tek u prolazu uhvatila bih njegovu prekrasnu plavu kosu, i oči tako iskrene koje su odavale njegovu povučenost. Iako smo razmijenili svega par riječi, i mene boli što ga nema... Zašto ne želim vjerovati u to? Kako je nestao? Pa još prije par tjedana njegov smijeh unosio je nekakav sjaj u druge živote. Sav je zračio dobrotom. Kosa anđela. Sve do prije par kobnih tjedana kad je prokleta nesreća zarobila njegovo krhko tijelo, umrljala kosu krvlju i zatvorila oči.Sada zauvijek.
Zarobljeno tijelo ležalo je nekoliko tjedana u bolnici, dok su svi molili za njegov oporavak. Nitko nije mogao proći pored ovakvog događaja hladan. Pa i ako su se samo pretvarali da im je stalo... Nema više onog pogleda...
Otkud mi uopće pravo da ovako pišem?
Borim se sama s agonijom koju nosi ljudski život, koju stvara sam čovjek! Rođen je s njom, suočio se ili ne, smrt će ga nadvladati... U zadnje vrijeme sve je više prisutna. Pitam se tko je sljedeći? Svi nosimo sjeme smrti, rastemo zajedno, i dođe trenutak kad nas preraste... Mi ostanemo, a ona sama nastavi dalje. Tužno mi je ovo sve, i ne znam je li uopće pametno pisati o ovom ovako? Dok pišem, osjećam se jadno i nemoćno jer se još uvijek nisam suočila s činjenicom da ga nema! Ovdje nešto sitno pišem! Kako je njegovoj obitelji, bratu kojeg sam još više poznavala?! Glupo pitanje, kako bi im bilo... Moraju živjeti, nekako nastaviti jer on bi to zasigurno želio... I dalje će živjeti u njihovim srcima, i sjećanjima svih onih kojima je puno značio!
Možda bolje da privedem sve ovo kraju, jer iz depresivnosti se ne izlazi ovako! Svi koji ovo pročitaju neka se mole da njegov duh vječno živi u svijetu sto puta boljem od ovog, a sjećanja na njega ostane neizbrisivo!
Počivao u miru!
Tko ti je rekao da ne želim? Želim s tobom gledati zvijezde, želim da moj pogled ostane zarobljen s tvojim negdje gore, sa zvijezdama! Pogledao si u nebo i shvatio kako nisi odavno! Propuštaš nešto, pojavila se potreba za drugim bićem… Jednim koje bi ležalo s tobom na travi, i buljilo u nebo dok oči ne zabole! Kako gore sve izgleda idilično, spokojno, a opet toliko misteriozno! Rekao si kad se zabuljim u nebo, kao da sve poprimi oblik nekog polukruga i vrijeme stane! Jednostavno se odvojim, i kao da poletim gore! Gledajući i dalje te iste zvijezde, kao da sam odnesena iz realnosti!¨Tražim svoju zvijezdu, hoću se izboriti za nju! Moram dobiti svoje mjesto pod tim prekrasnim nebeskim svodom! Dok želje i htjenja naviru mojim žilama, vrijeme ipak prolazi, a zvuk na mobitelu me trzne i vrati u stvarnost! Obećala sam ti kad me unište neke stvari ovdje na Zemlji zvati tebe! Da budeš bilo gdje, uvijek možemo zajedno gledati zvijezde i telepatski se povezati! „Ako bude oblaka, upotrijebi moć mašte, da si nacrtaš zvijezde! Život je oko nas treba ga udahnuti!“ I hoću, znaš koliko mi znači gledati s tobom zvijezde!
Više zvijezda; manje gorčine!:) Uživaj!
Shot at 2007-08-10
U poderanim trapericama
Korača on, a nitko mu ravan nije
Faca je, slinim i ne krijem…
Prelazi ulicu u blatnjavim martama
Izgleda kao smeće nasred puta…
Ali ne meni, ja obožavam svaki njegov korak..
On je kralj…
Mislim da mu diram kosu
Dok vjetar nosi miris njegove kože…
Ja se otapam, a on je samo glavni akter
Prelaska ceste koji je zalutao u pogrešan grad
Prelazi ulicu, gledam, uzdišem…
I ne mogu više! Moram da vrisnem!!
Budalo! Glup si!
Zar nemaš oči?
Mlatim rukama…
On se pravi da ne vidi…
U redu onda, okrećem se i pustim..
Pustim ga da prijeđe cestu
Bez semafora i zebre…
Sva mu pamet ostala u nogama,
Mene bijes nadvladava…
Ma čemu pisati dalje išta?
Pjesma ima svoj kraj…
Veličanstven i jedinstven?
Hm, ne bih rekla baš?
Umro je mlad…
Pregazilo ga auto, i neka
Marte su mu bile ružne!
opca pijanka
sile i jojkic;):)
misići, mo`s mislit!???
ines i džo
JBT, mislim da je dosta bilo;) eto, uzivajte... nece me biti ovdje nekih 12-ak dana! putujem u francusku!!!!:):) jejejeejej, zato 2 posta u kratkom vremenu!! grlim vas sve
Ovako, prije par dan bas sam se zaplela u sasvim bezazlenu raspravu, kad sam na pitanje: „Bi li hodala s dečkom koji sluša narodnjake?“, odgovorila negativno. Naravno, bilo je potrebno dobro obrazloženje, jer bih u protivnom ispala cura s predrasudama! Ubijali su me glavnim argumentom, a bio je da glazba ne čini čovjeka! Zar postoji nešto za što bih bez problema rekla: „To čini čovjeka!“ Mislim da nije, čovjeka čine sasvim mali elementi,oni ga ispunjaju kao cjelinu! Zato se i nisam složila s onom gore već navedenom. I to je to, glazba je svakako jedan od tih elemenata! Ako čovjek sluša određenu vrstu glazbe, za usporedbu uzimam rock, metal, punk, svejedno, a s druge strane stavljam, ove narodnjake, cajke il kako već! Osoba koja sluša bilo koju vrstu glazbe, pa tako i narodnu gradi sebe, odnosno ta glazba gradi njega! Eh, sad je bio problem što su mislili da takve smatram seljacima, i ne dopuštam da slušaju to što jesu! Naravno da nisam, poštujem to jbt. I onda se ponovno stvori pitanje kako ne bih hodala s nekim tko sluša narodnjake, ako poštujem to!? Ovako, da bi dvoje ljudi ušlo u neku vezu potrebno je dovoljno kemije da ih stavi u nju, obostrano fizičko, psihičko privlačenje itd! Taj dečko, mislim njegov glazbeni izbor, automatski je prva razliku između nas dvoje. Ta jedna razlika povući će ih još nekoliko za sobom! Znači njegov način odijevanja, ono što gleda, ono što čita normalno da će biti drugačije! Govorim općenito, ne bih sad išla izuzecima. Želim dokazati, da sam ipak bila u pravu kad sam rekla da je i glazba ta koja čini čovjeka! Rekli su mi da sam onda hodala s glazbom od bivšeg dečka! Ja to ne bih opet tako globalizirala. Hodala sam S NJIM, a njega je i ta glazba stvorila takvog! Dalje ne bih, povući će me pa ću još pisati o moralu ovdje! Eto toliko, samo sam izbacila nešto u ovaj post, dalje sami možete reći što mislite!
I prijatelj mi je rekao „Samo glup i mrtav čovjek ne mijenja mišljenje… “ Ja i dalje ne bih hodala s nekim tko slusa narodnjake! Buahahahaha, jesam glupa mrakača!
Eto, Joja napisala sam!;)
Ljudi čuvajte se, i ja ću! Pusa!!! hehe
Njezin lik jedva se nazirao u tami... Stajala je sama, nekako mi se činila uništena, dokrajčena. Susrela se kao i svi smrtnici s najvećim neprijateljem, životom... Bez imalo milosrđa ostavio je tragove...Tragove koji su se najviše urezali u njezino srce. Prišla sam joj bliže i gledala je ravno u oči. Susret je bio čudan, pomalo zastrašujući, bar za mene. Gledala sam bol i čitala jad iz njezinih očiju. U njima je postojalo tisuću čežnji i neostvarenih želja.
Još je gledam. Nas dvije smo same. Nas dvije i tišina. Tišina, tama i nekoliko dobrih sjećanja. I njih sam čitala iz prekrasnih plavih očiju. Očiju koje su privlačile mnoge poglede, i sad su u ovoj tamnoj i hladnoj noći zarobile moj. Tišina je još neprekinuta...Sama je i ona, nitko je ne dira... Bilo me strah reći bilo što, jer tišina je bila puno moćnija od nas dvije. Ona je zatvorila oči, tako nježno da je jedva istisnula suzu koja je opet nečujno otkliznula niz obraz. Ja sam osjetila neizdrživu bol koja je probadala moje srce. Ali zašto? Sa mnom je sve u redu, zašto osjećam bol zbog neke starice koju je slomio život. Meni je tek otvorio vrata i pustio me unutra. Kroz glavu mi je proletjelo tisuću stvari...Tek mi je sedamnaest godina. Ja, život i svih mojih sedamnaest godina... Pitam se čemu sad ovakav nemir koji mi se uvukao pod kožu. Grize me i ne osjećam se dobro...Osjećam blagu vrtoglavicu, a u glavi će mi sigurno pregorjeti neka sklopka jer nove misli samo mi lupaju od nju. Nemoguće je ostati na nogama kad vam cijeli život leti pred očima! Ali, mene nije dočekao onaj ¨život¨ koji vam projuri kroz glavu prije neke nesreće, ne, ovaj nije bio ni sličan. Ja sam ovaj put doživjela sebe kakvu još nisam upoznala, svoju budućnost. Mislim da sam samo djelićem sekunde bila odvojena od stvarnosti, a već sam držala diplomu s nekog jako dobrog faksa u rukama. Negdje u daljini vidim svoju majku...Bila mi je podrška pri svakoj odluci. Još uvijek je ostala ista, iako ne znam koliko sam godina odjurila u budućnost. Zatvorila sam oči još jednom...Ponovno sam odvučena od stvarnosti...ali nisam sama. Netko je sa mnom. Još slika lika koji se našao ispred mene nije mi nimalo jasna...Približio mi se i utisnuo topli poljubac u obraz.
-Tko si ti? – promrmljala sam, ali nisam dobila odgovor. Samo me gledao. Taj njegov pogled još uvijek osjećam pod kožom. Nekako se uvukao i jednostavno ne želi izići. Kad sam sama, osjećam ga...U mojoj glavi je, čeka konačno oslobođenje. Osjećam njegov topli dah na vratu, i ruke koje me stežu oko struka. Ponaša se zaštitnički, ali zašto!? Tko je on?
Ne mogu podnijeti još jedan onako nježan poljubac osobe koje ne znam. Želim i sama izići iz svoje glave, ali ne mogu! Zarobljena u svom tijelu. Skrivena ispod vanjskog, prljavog oklopa. Čujem glas. Tiho poput večernjeg zvona odjekiva mi u glavi. Novim pojavljivanjem odjek je glasniji. Evo ga, dolazi opet... Sad je toliko glasan da ga više ne želim slušati. Čujem plač. Svoj plač. Dijete je zarobljeno u meni i vrišti. Želi slobodu. Nemoguće je ostati ondje još koju minutu. Svaki trenutak sve me više ubija... Sama sam, s tako velikom gužvom u glavi...Rekla bih neobično, ali večeras mi više ništa nije neobično. Stojim i dalje...Više ne znam što je vrijeme. Prolazi i ostavlja nepopravljiv trag u vječnosti. Ponovno pokušavam pobjeći stvarnosti i zatvaram oči još jedanput. Više nisam sama... Osjećam se presretno i nekako ispunjeno u potpunosti. Okrećem se oko sebe. Svi me gledaju s nekim pogledom punim iščekivanja. Koračam hrabro naprijed. Ja sam u dugoj, bijeloj vjenčanici...
Pravim sitne korake i podižem glavu prema oltaru. On je tamo! Opet onaj isti lik čije poglede osjećam stalno na svojoj koži. Prilazim mu, i on mi opet utisne onaj poljubac zbog kojeg mi ponovno ništa nije jasno. Prinosi svoju glavu mom uhu i samo mi tiho šapne; Volim te!..
Kako čudan osjećaj,na vlastitom sam vjenčanju, a ne znam ispred koga stojim. Njegov pogled osjećam, jer je nekako jak i snažan. Jednostavno ga osjećam...još je tu. I nikako da se odvoji.
I ovo mi je previše, još malo i bit ću emocionalno dotučena do kraja. Ponovno ih zatvaram i čekam da vrijeme prolazi. Ne želim ih otvoriti, jer bi se već našla u porođajnim mukama, sva u znoju. To bi mi bilo previše za večeras. Polako u sebi brojim sekunde, iako mi prolaze sporo kao sati i pronalazim trenutak kad mislim da sam spremna da se suočim s novim događajem. Opet sam sama...Ovaj put negdje u dubokoj i mračnoj šumi... Okolo nema nikoga, osjećam kako želim dozvati nečije ime. Glasnice mi se naprežu i moje usne su se same počele micati. Izgovorile su nešto. Osjećala sam da njega zovem. Nemir me je probadao. Njega nema, a dio je mog srca... Tražim ga, lutam...Nema ga, nestao je. Zašto? Zašto ga izgubim, baš onda kad shvatim da ga imam. Još ne znam tko je on, ali osjećam da je moj. Pripada samo meni, i baš njega želim. Trčim kroz gustu tamu i ponovno ga zovem. I nema mu ni traga ni glasa. Uplakana pokušavam još jednom, ali ni ovaj put nema ništa...Pustila sam tišinu da ponovno zavlada. I trajala je kratko, sve dok nisam čula tihi plač i jecaj. To je bio on. Jednostavno znam, a znala sam i kako ga pronaći. Bio je na onom mjestu, koje bi sad iz ne znam točno kojih razloga oslovila kao naše. Ležao je nepomično i tiho plakao. Svaka suza bila je popraćena novim jecajem i tako bolnim uzdahom kojeg još čujem. Pratio me velik i neopisiv strah. Kako ga izvući iz ovoga? Predozirao se, i ostalo mu je još samo malo od života. Pokušava mi nešto reći, ali nije dovoljno snažan da izgovori te riječi. Tješim ga i govorim mu kako će sve biti u najboljem redu, a i ja i on znamo koliko mu je još ostalo...
Opet miče usne i čujem jedno tiho ¨oprosti¨. Oprosti? Kako, pa uništio si sebe..? A ja sam dio tebe, ti pripadaš meni. I ja sam uništena. Vikala sam iz sveg glasa na njega, a njegovi jecaji bili su sve tiši, rjeđi...dok u potpunosti nisu nestali. Nema ga više. Nestao je, ostavio mi je samo trag zabilježen duboko u srcu. Iako bi to što mi je ostalo oslovila više kao ranu, a ne trag. Njega nema, osjećam da i ja nestajem... Brišem se. Moje oči ponovno se sklapaju...Ovaj put još duže putujem kroz neku galaksiju, nepoznatu ljudskom oku. Stala sam. Tlo pod mojim nogama je čvrsto. Oprezno otvaram oči, jer ne znam što me ovaj put čeka. Opet nešto neobično, na potpuno sam istom mjestu s kojeg sam odlutala. Stojim i gledam onu staricu s početka. Želim ispružiti ruku prema njoj, ali osjećam čudnu bol. Bože!! Moje ruke, stare su i sva koža mi je naborana. Dodirujem se po licu i ne mogu vjerovati koliko je bora na njemu. Svaka je neki trag koji mi je život ostavio. Nema me više, zapravo još sam tu, ali sve je gotovo. Nestalo i izgorjelo u sjaju. Ništa se ne vraća, nema povratka. Sad sam stara. Da, stara sam, ali nisam mrtva. Itekako sam živa! Eto, toliko da još jednom samo na trenutak zatvorim oči... I ispred mene se nalazi neka djevojčica... Sigurno ima 17 godina. Sama je i gleda me ravno u oči. Sad je došao trenutak da i ona proba gorčinu života. Gledam je u oči, i tišina je ponovno puno moćnija od nas dvije... Ona zatvara oči, i gubi se iz stvarnosti... sad proživljava sve što je mene uništilo. Život... Tek sam ga počela živjeti, i novim treptajem nestao je, izgubio se...Djevojčice više nema, tko zna gdje je odnesena i hoće li se ikad vratiti?
A ja? Ja u tišini razmišljam kako ni mene nema, nestajem i odlazim zauvijek s ovog svijeta...O, kako je lijepa stvar vječna mladost... Ali takve nema na ovom svijetu. Onako stara, zatvaram oči. I ovo je bio zadnji put, nema me više, ali ovaj put je stvarno gotovo!..
Srce više ne kuca, da ne prekine tišinu koja godinama čuva ovo čarobno mjesto. Ovo su bile zadnje riječi, zadnji uzdisaji i zadnja tišina koju sam ovako doživjela.
Gotovo je...
*tko je ovo procitao, svaka mu cast
Potpuno beskorisno
S glavom većom od sunca
Rukama kidam, rušim, grizem
Svoj put do vrhunca...
Uništavam zadnja prijateljstva
Sve zbog jebenog nesporazuma
I neodređenog mjesta...
Kako sam glupa, teška, napuhnuta!?
Plačem, a suze se ne vide...
Jebem sve ljuta sam na sebe!
Mrzim se...
Mrzim te...
Ma, mrzim sve!
I zašto!?
Zašto sam užasna!?
Ne volim se...
Ne volim te i ne voliš me...
Ljubav je obično sranje
Svaki put prodana uz drugu priču
Na koju budale padaju...
Ja nisam, nisam pala na nju, ali
Budala jesam!
Teška, nepokorljiva, a opet moli oprost...
Oprosti mi ti, oprostite mi svi!
Zbog vas se mijenjam, postajem nova žena
S manama drugim, jebi ga
Čovjek sam, grešna kao svi
I opravdanje za to tražim...
Opravdanja nema, doći će kraj...
Sva ćemo djela javno iznijeti
Vidjeti greške svoje i paltiti za sve njih...
Falit će mi ovaj svijet, ma kakav bio
Siv, crn, pokvaren...
Falit ćete mi svi
Odlazim, odlazim dalje...
Jer mrzim...
Jer ne volim...
* pjesma nema nikakve veze s propalim ljubavnim vezama, pisana je u neko drugo vrijeme i posvecena zenskoj osobi! Al ja nisam peder... etoJ
Reinkarnacija znači ponovno rađanje, utjelovljenja (prema vjerovanju budista o seobi duša)
Kršćanska vjera zabranjuje ovakvo vjerovanje o postojanju prošlih života! Zašto? Nekad si sama kršćansko vjerovanje poistovjetim s ovim, i neke stvari lakše shvatim.. Ili bar prestanem razmišljati o problemu shvaćanja istih… Naš život sada ovdje je samo skupljanje pozitivnih ili negativnih bodova za nešto više, za novi svijet… Tajna novog saveza, nešto novo, veličanstveno, jednostavno savršeno! Znači i kod nas postoje dva života, zemaljski i na kraju onaj gdje duh ne prati više razum ni srce! E sad, ako imamo ta dva, ja se pitam da li između njih postoji još nekoliko života!? I s ovim, pravim drastičan korak i izlazim iz vjerskih načela… Rečeno je da je život poslije ovoga tajan, možda je upravo zato reinkarnacija zabranjena… jesam li ja u nekom prošlom životu bila uopće ljudsko biće!? Jesam li sadašnja ja ona neka ja od prije? Jesam li uopće zavrijedila da budem u ljudskom tijelu? I tako dolazim do pitanja koja baš nisu najbolja… Stvorio me Bog, ali kada? Znam kad sam rođena, ali je li to moje prvo rođenje? I tako dovodim u pitanja neke temelje svoga postojanja… Nekad se bojim razmišljati dalje, prodirati dublje u skrivene tajne, jer ih ne smijem dirati… Ovo je samo mali dio onoga što me često mori, svakako da ne mogu sve staviti ovdje na čitanje… Završavajući ovaj post, polako zaboravljam ponovno rađanje, i ponovno i ponovno…jer sad sam ovdje! Ako sam postojala ili ču postojati to više nisam ja… To nije moje tijelo, moj duh… Ja sam samo sada, zato me ne bi trebalo moriti hoću li za sto godina biti prosjakinja, princeza ili kokoš… Sad sam tu, mislim, dakle postojim! Već sutra ja nisam ona ja koja je danas bila… Eh, sad nisam počela pisati o podvojenim ličnostima, samo sam izbacila par rečenica na papir!
*I svima vam sretan Uskrs!
O, ti lijepi sivi, zeleni i mračni
organu u mojoj trbušnoj šupljini
što znaš kako mi svijetove rušiš!?
nosim te, prkosiš mi…
pazim te, mlatiš me…
ljubim te, mrziš me…
Kako? Zašto?
Čovjek sam, trebaš mi…
kad me misliš prestati mučit?
ej, shvati jednom da ja i ti svjetovi nismo isti
ja te nosim, ti me boliš…
ma umri već jednom…!!!
kad će taj kraj?
i dalje mi nosiš bol!
pa daj koji ti je…?
još si moj…
grčevi silni, umirem…
opet vrištim…
nitko me ne čuje…
želudac se podmuklo smije ..
sad jače stišće stjenke svoje
i stvarno hoće izgurat i srce moje?!
ej ti, opet ti kažem imam ja lijek i za takve…
pazi s kim se igraš!?
opet znam da ne mogu protiv tebe
svjetovi nismo isti…
ja trebam tebe, jebi ga…
trebam te, al nikako ne želim..
a tko razumije želje i htijenja?
možda samo Bog…!?
moja hrana neka bude tvoja patnja i bol
sad želim da i ti patiš i boliš sam sebe!?
ubit ću te kažem ti, hranu koju ne voliš uzet ću
ako patim ja, i ti ćeš
ako mene boli i tebe će!!!!
zato zadnji put ti kažem
još samo jednom se usudi…
i smanjit ću te, prepolovt, razdijelit
iščupat, rasjeći, umotati, baciti i nastavit lokat…
o kako te volim…yes:
jesam ti već rekla to?
* za one koje je želudac nekad bolio kao mene, shvatit će pojedine stihove...
Dana više nema, ne vidim kako dalje…
Zašto mi znakove nisi postavio
I pomogao da nađem put do raja?
Jesam li osuđena da vječno lutam?
Tamo negdje gdje nema početka ni kraja…
Zašto? I opet pitam zašto?
Odgovora nema, samo tišina…
Tiha i baš onakva kakva je uvijek i bila…
Škrta, bez odgovora…
Dopustila mi samo da moje misli zalutaju
U njezinoj beskrajnosti…
Daleko, tamo negdje, gdje nema početka ni kraja…
Spušta se noć, tišina sama….
Onako slomljena…uništena
Vlastitim srcem…Kriva sama sebi…!
Kako boli, kad znaš koliko te ljudi mrzi…
I zašto život? Kad smisla još ne pronalazim
Valjda smrt ima veću vrijednost, zato kad odem…
Radujte se sa mnom, jer nađoh mir i spokoj…
Tamo negdje u zemlji hladnoj!...
Ako spas pronalazim tamo gdje ga nema,
Kako mogu živjeti ovdje…
Gdje ljudi raduju se novom jutru
A ja ne vidim ništa osim crnog i trulog daha
Nekog većeg i zlog koji uništava živote nevinih,
Grabi ih i nosi…
Tamo negdje, gdje nema početka ni kraja…
Života nestaje…smrtni smo svi…
Zar samo ja tako vidim?
Kad tišina dodirne mrak, i kad čuješ
jecaje tihe u noći…
i osjetiš svaki otkucaj srca mog,
znati ćeš da postali smo jedno…
ja i ti, sada dvostruko hrabriji i jači,
jer dok ima mene i ti si tu…
dok moje srce kuca, ti dišeš za nas dvoje
snaga strasti i neobuzdanost
vuku me na grijeh, jer želim osjetiti
u svojim rukama tebe!
dirati tvoje tijelo, i prislanjati uz njega svoje
strast je veća svakim mojim dodirom…
i konačno ti se želim predati…
sva, onakva kakvu me još nitko
nikad nije imao…
Želiš li me!?...
a tko više može kontrolirati misli,
kad vlažni poljubac mi daješ u vrat,
a ja lovim tvoj pogled…
iz očiju tvojih čitam iskrenost, znam
da ti nisam jedna u nizu..
osjećam i želim to!
gledaš me i šutiš…
ja gledam tebe i tišinu ne prekidam…
želim ti reći volim te, ali se bojim…
bojim se da se moje riječi ne odbiju
od tebe, kao od hladne zidove…
da ih ne želiš primiti!?
sad osjećam kako te gubim…
ne želim to, ali se događa…
tvoja slika polako blijedi, a strast se gasi…
kako? otišao si bez pozdrava i napustio mene…
mene koja te voli…
i sad moje riječ primaju neku drugu dimenziju,
i traže tebe, jer žele samo da ih primiš…
i ništa više..
sve dok svijeta ne nestane
Iako je spas bio potreban svima, a sama osoba koja ga je došla ponuditi i više nego
sposobna za
izvršenje zadatka napraviti će tu kobnu grešku… Kako!? Gdje se skrilo još ono
malo
puta koji je vodio do spasa!? On nastavlja dalje, traži blizance nadarene rođenjem za
ovaj
zadatak i bez obzira na rizik gubitka vlastitog života zalazi na najmračnija
mjesta… Kako
se samo osjeti miris trulog zla u zraku… Nešto tako pokvareno i nevaljalo bez
kontrole se
širi njihovim svijetom.. Zašao je duboko u njihove odaje i napokon ugledao ono što
je
tražio… Veličanstvo jedinstva blizanaca! Vršili su nekakav obred, možda su
čistili
svoje tijelo od grijeha tog prljavog podzemlja. Takav raskoš i nekakva čudna i
zbunjujuća
sila bile su prisutne samo na ovom mjestu u čitavoj dimenziji… Trebalo im se
približiti,
nagovoriti ih da naprave tu žrtvu jer samo to je izlaz za cijeli narod… Stranac
im se
približava, ali s velikim oprezom.. Prisutna je tišina i bez jednog daška vjetra on
prilazi
bliže… I dalje se ne čuje niti jedan udisaj ni otkucaj srca.. Sve je tako
idilično i
smireno. Nitko ni ne misli kakva se radnja zapravo događa… Iz ovog svijeta
nije bilo
izlaska, nema puta dalje, nema svijetla, nema istine… Zauvijek ostaje
proklet…Bar dok
ponovno ne dođe netko moćniji voljan riskirati svoj život… Ali, zašto se ovo
sve
događa? Ovaj spasitelj bio je spreman dati sve… Sve samo da ih spasi..
Nažalost, on i
hoće dati sve, ali mu ništa neće biti vraćeno… To sve biti će dano uzalud, jer
spasa
nema… Napokon je prišao ovim savršenim bićima misleći da su utjelovljenje
dobra.. To
je ta kobna pogreška… Sve stare legende spasenja pisane su bez temelja i nisu
istinite. Kad
im se približio osjetio je neku snagu, neopisivo jaku koja je ga je vukla prema
njima…
Povlačili su ga sebi sve dok u potpunosti nisu zgnječili njegovo već ionako jadno i
iscrpljeno
tijelo.. Gotovo je… Nestalo ga je..
Zar je nekad postojao? Ostavio je svijet onakav kakav je i našao. Možda živi u
nečijim
sjećanjima, ali prevelika je bol i patnja tog naroda za sjećanja na osobu koja im je
bila
obećala spas.. Sad mrtva tijela, odvojena od svojih duša vječno lutaju
podzemljem… Kao
da se ništa nije ni dogodilo, a ovo je bio tko zna koji pokušaj za spas! Zatvorenih
očiju
gledaju svoj život koji prolazi, i dalje ne slute da spas možda postoji samo je
potrebno doći
do njega.. kako kad je sve tako misteriozno? Možda su oni zapravo samo svoji
zarobljenici…Zarobljenici u svojoj glavi, odakle ne mogu pobjeći i zato lutaju
vječno
prokletim podzemljem, kojem se spas svaki put sve više izmiče…
Gotovo je…
Stanje se svakim trenutkom sve više zahuktavalo, jer vrijeme je prolazilo, a sam spas koji se sad činio kao potpuno nestvaran, i bio je još daleko… Kombinacija, slaganje brojeva, pronalazak osoba koje su ključ!.. Sve je davalo dodatni pritisak Njemu, koji je morao izbaviti narod… naime sve bi funkcioniralo, kada bi se poklopio taj određeni trenutak, točno ispred vrata druge dimenzije, baš onda kada bi se pomiješala krv onih blizanaca…
Taj događaj doveo bi do kolapsa ovaj mračni svijet, jer snaga žrtve oslobodila bi prolaz iz kojeg bi doprlo svijetlo i nadvladalo mrak! Nekad se čini sasvim jednostavnim taj zadatak…
Ali ako je tako zašto se još nitko nije odvažio da ga napravi!?
Što je to potaklo ovog dobrog čovjeka na ovakav korak? Svjestan je rizika i posljedica koje može prouzročiti… Naravno, komplikacije se samo nameću…jer ako bilo što napravi pogrešno, dolazi do totalnog kaosa! Cijeli njihov svijet, spustio bi se i izgubio u nekoj drugoj dimenziji… Možda bi potonuo u još dublje prokletstvo, ili nestao zauvijek…
Zar je nada za spasenjem već iščezla, nestala kao da je nije ni bilo!? Ne, još je tu… i dalje postoji kod onih najvjernijih… Jer upravo za njih će doći spas…
Stranac je nastavio put prema mjestu za koje je smatrao da će pronaći blizance, jer pronaći njih bio mu je prvi zadatak…Postojala je priča za osobe koje su odvojene rođenjem, svaku večer za punog mjeseca, odlaze na čarobno jezero…Ondje bi očistili svoje tijelo, i bili poput božanstava; neranjivi i besmrtni…Kao takvi bili su na visokom položaju, s velikom moći koje nisu bili svjesni!
Stranac i dalje luta podzemljem, čuju se jauci i osjeti se zlo…Nekakva nelagoda mu se uvlači pod kožu, ali svakim korakom se jasnije vidi okrugli mjesec na nekom zamišljenom nebu… Pravi još jedan korak, i još jedan...upravo sad je bliže otkrivenju, nego ikad prije…
Nastavlja se…
Iako se ovaj put sve činilo savršeno i sasvim blizu spasenja, trag prema slobodi još uvijek je bio zamagljen… Osoba koja je došla sa zadatkom da spasi narod zarobljen u podzemlju prihvatila je svoju dužnost s velikom odgovornošću…Ali, nije sve išlo tako glatko… Postojao je određeni dan i vrijeme kad se žrtva mogla prinijeti. Bilo je potrebno uklopiti dan, datum i sat s nekom čudnom simbolikom broja trinaest… Znači da zbroj svih znamenki toga dana iznosi trinaest… Ako uspije pronaći onih dvoje blizanaca, i napravi žrtvu na taj dan, narod je spašen! Samo kako uskladiti dan, datum i sat!? Sve je trebalo biti savršeno da bi misija bila uspješna… Stranac je pažljivo hodao po stazi popločanoj dobrim namjerama koje su izgubile svoj cilj i tako zašao duboko u podzemlje…
Mrak, tama i vapaji pratili su ga na putu… Dok je prolazio pogledi jadnih ljudi koji su zazivali nečije ime slamali su mu srce. Samo jedan dodir osobe koja se već napola preobrazila u prava zla stvorenja uništavao bi ljudsko tijelo… Opekline prouzročene dodirom ovih zlih bića izgledale su kao da su nagrižene nekom jakom kiselinom. Sam dolazak tih bića bio bi praćen čudnim drhtanjem, micanjem tla i velikim strahom koji se uvlačio u kosti ljudi…
Ta neka strana sila koja je imala snagu neusporedivu s ljudskom pratila ga je na putu… Kakav se samo strah, lupanje srca i ubrzano disanje pojavilo kod ovog stranca. Neka jeza od te tame i patnje napola izobličenih ljudi, svaki njegov sljedeći korak usporavaju. Velika je snaga potrebna da dođe na odredište, a najviše je trebao vlastite misli osloboditi suvišnih i usredotočiti se na samo jednu! Onu upućenu konačnom spasenju i odgovoru na poziv u pomoć… Nastavio je ići dalje, spreman i svjestan koliko riskira svoj život…
Nastavlja se…
I dalje se ništa posebno nije događalo dolje ispod... Sve obično; tamno i mračno puno ljudske zloće. Dana kada je najveća tama zavila podzemlje dogodilo se nešto neobično...
U mirnu i ipak neobično tihu noć ušao je netko nepoznat i tajanstven. Bio je to On... Da, onaj On za kojeg su se neki potajno nadali i molili da im donese spasenje! Nije imao neke prepoznatljive znakove po kojima bi zaključili da je baš On netko poseban...
Bio je sasvim običan čovjek...Ali čovjek koji je znao više od ostalih! Tajna kodiranosti bila mu je poznata. Znao je da treba pronaći dvoje ljudi. Ključ i bravu... Oni su bili prolaz u novi svijet. Samo bila je potrebna žrtva... Ipak nije moguće takav čin obaviti bez imalo krvoprolića. Zadatak čovjeka koji je poslan u podzemlje bio je da pronađe ovih dvoje ljudi, i da ispred vrata, za koja još uvijek nitko nije znao, prinese žrtvu. Pomalo težak zadatak za stranca koji se tek pojavio u ovoj novoj dimenziji. Iako se činilo gotovo nemogućim pronaći dvoje ljudi koji su rođenjem razdvojeni upravo zato jer je još netko bio svjestan njihove moći i mogućnosti izlaska iz podzemlja u kojem su svi prokleti od onog Višeg da zauvijek izgubljeni lutaju...
Ni jedan od blizanaca nije znao za onog drugoga s kojim bi činili savršenstvo! Tako moćni su ključ koji otvara vrata iz ove dimenzije u onu obasjanu svijetlom i nekom dobrotom! Stranac koji je došao kao spasitelj kreće u potragu za ljudima koji su ključ ni ne sluteći što ga sve zapravo čeka...
Nastavlja se...
Vrijeme je i dalje nemilosrdno prolazilo i uništavalo sve ispred sebe... Lutajući u podzemlju već nekoliko stoljeća traže misterioznu tajnu vječnog života... Nitko od njih ni ne sluti da svojim rođenjem imaju jedinstveni kod... Svi su kodirani; njihove radnje, pokrete i misli kontrolira netko viši... Netko tko je iznad njih... Ništa nije slučajno, sve je isplanirano do zadnjeg koraka u njihovom svijetu. Ali, zašto onda uopće živjeti ondje? Ako je svaki korak koji naprave već prije isplaniran, onda nije ni vrijedan! Nije zapravo ni učinjen... Svi žive u najvećoj prevari. Zapravo prevara je i da su živi... jer ako ih netko kontrolira onda oni ne misle, ne čuju, ne vide... Oko njih je sve zamagljeno...ili su možda samo oni zamagljeni, a sve ostalo je jasno! Jer kako žive život, koji zapravo ne žive? Nisu samostalni, samo su živi mrtvaci koje netko drugi pokreće... Do kad će to trajati? Dolazi li vrijeme kad će se pojaviti netko drugi? Netko tko će ih spasiti iz vječnog robovanja ljudskim mislima, tijelom i srcem!? O, kako su nesretni svi oni u ovom podzemlju. Misle, dišu, osjećaju, a zapravo ne rade ni jedno od toga! Samo su figurice uništavane voljom onog većeg od njih! Ali, postoji nada! Da, dolazi On...I napokon će tajna biti razotkrivena! Krivac će platiti za svoja djela i nemoralno iskorištavnje ovih nesretnih ljudi koji su prokleti jer žive u neznaju.... Samo još treba vremena, da još vrijeme mora obavljati svoju dužnost i nastaviti gaziti sve ispred sebe...
Ali, ne još dugo..
Nastavlja se....
Život.. nekako ga dobiješ,a onda samo iskoristiš, uništiš i potrošiš... Nema ga više... Tako brzo prođe da i ne osjetiš da ga imaš. Shvatiš da ga imaš upravo onda kad ga izgubiš! Prekasno... Ostaješ sam, izgubljen negdje u nekom vrtlogu vremena koji nema ni početka ni kraja... Potpuno neka nova dimenzija, nepoznata, hladna i mračna... Nitko se iz nje ne vraća, ali se i našao tamo sasvim misteriozno!..Zašto...?
Što ako ona uopće ne postoji... Ili ako smo mi svi upravo sad u njoj, a to ni ne znamo... Možda smo živjeli već prije u nekoj opet nepoznatoj dimenziji prepušteni samima sebi... Lutajući i tražeći svijetlo... Svijetlo!? Jesmo li ga pronašli?...Možda... Ali, traženo je na pogrešan način... Zamišljeno je kao najveće savršenstvo i kao takvo je traženo u mračnom i prokletom podzemlju...Ali, kako pronaći nešto kad ne postoji u onom obliku u kakvom je traženo? Zapravo to svijetlo bili su upravo oni sami...
Oni su nositelji skrivenog svijetla koje skriva život pun optimizma i neke čudne dobrote..., ali toga nisu svjesni... Kad će uspjeti shvatit svoju moć i posebnost? Čekaju novo vrijeme i dalje se nadaju da će ga pronaći, ali još ne shvaćaju tko su oni sami...
Nositelji dobrog života prokleti da to ne znaju, i dalje lutaju mračnim podzemljem osuđeni da umiru sami bez topline drugog ljudskog srca koje još traže...
Nastavlja se...
